BAROMETAR KONKURENTNOSTI
Ekonomska kriza, koja je dijelom posljedica mjera suzbijanja epidemije uzrokovane virusom COVID-19, donijela je na površinu mnoge neučinkovitosti u hrvatskom gospodarstvu te se u javnosti ponovo pokrenula rasprava oko uloge Hrvatske gospodarske komore u unapređenju rada hrvatskog poduzetništva. Međutim, HGK je na meti kritika od razdoblja koje prethodi ovoj zadnjoj krizi, kada je bivši predsjednik komore optužen za malverzacije u upravljanju novcem komore.[1] Stavljajući na stranu korupcijsku aferu u komori, glavne kritike koje su upućene radu HGK, usmjerene su na način na koji se ona financira (obavezno članstvo), na njezin legitimitet kao predstavničko tijelo gospodarstvenika, i na učinkovitost njenog djelovanja. Naime, sva tri argumenta ukazuju kako HGK, iako tijelo koje bi trebalo promovirati umreženost i konkurentnosti tvrtki, ima zapravo negativan utjecaj na konkurentnost zbog načina na koji je ona organizirana i na koji se financira.
Prema alatu konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma, obavezno članstvo u HGK ima negativan učinak na konkurentnost time što: povećava regulacijsko opterećenje; povećava mogućnost koruptivnog djelovanja; pridonosi većem sukobu interesa u samoj funkciji i djelovanju komore; ukazuje na nesposobnost prilagodbe zakonodavnog okvira; pomanjkanje dugoročne vizije; povećava administrativne terete poslovanja, uključujući trošak poslovanja.
Prvi i možda glavni argument koji se čuje ovih dana u javnoj raspravi veže se na obavezu plaćanja članstva u HGK. Hrvatska je jedna od tri zemlje članica Europske unije koja je zadržala obavezu plaćanja članarina (druge dvije su Austrija i Njemačka), dok su sve druge post-komunističke zemlje potpuno prešle na dobrovoljno članstvo do 2006. godine (Tablica 1). Argument protiv obaveznog članstva je višestruki: prvo, ako komora predstavlja udruženje interesa gospodarstvenog sektora, onda bi gospodarstvenici sami trebali odlučiti hoće li biti članovi iste udruge i kako ju financirati, a sada su na to prisiljeni. Za razliku od drugih strukovnih komora koje imaju javne ovlasti da reguliraju licenciranje rada djelatnika u visoko specijaliziranim profesijama gdje je to nužno (poput Hrvatske liječničke komore i drugih komora u zdravstvu), HGK to ne radi te se njeno javno djelovanje ne može izjednačiti sa, primjerice komorama u zdravstvu. Dakle, gospodarstvenici se udružuju kako bi našli legitimne načine da zaštite svoje interese od državne regulacije i birokratske grabežljivosti koji ograničavaju njihov rad i povisuju troškove poslovanja. Udruženja su korisna onda kada gospodarstvenicima kao rezultat daju regulatorne olakšice i osiguravaju regulatornu transparentnost koji su preferirani za razliku od neformalnih i nepredvidivih koruptivnih nagodba sa regulatornim birokracijama. Udruženja sa obavezom članstva su manje učinkovita u davanju usluga svojim članovima jer je poticaj da privuku članove uklonjen,1 odnosno udruge sa obaveznim članstvom nemaju motivaciju da pruže usluge koji njeni članovi najviše trebaju.
U slučajevima kada država uvjetuje obavezno članstvo u udrugama gospodarstvenika poput gospodarskih komora, ono bitno mijenja odnos člana i udruge[2] te, iako se opisuje kao korporativna struktura djelovanja, bitno se razlikuje od demokratskog korporatizma[3] kakvog znamo iz zapadnih zemalja te u stvari ne predstavlja neovisne interese gospodarstvenika u pregovaračkim tijelima.
Drugo pitanje se odnosi na učinkovitost udruženja što znači da bi HGK, kao tijelo koje zastupa interese gospodarstvenika, trebala postići najbolje ishode za najmanji trošak. Kako je jedan od glavnih ciljeva gospodarskih komora uopće, pa tako i u Hrvatskoj, promoviranje izvoza domaćih tvrtki kroz svoje djelovanje, njezin rad se može mjeriti kroz uspješnost povećanja izvoza. Izvoz je zapravo jedna od najznačajnijih aktivnosti kojim komora može pospješiti poslovanje firmi jer promocija izvoza povećava prodaju, dodanu vrijednost, zaposlenost i dodanu vrijednost po radniku. Za mala poduzeća dobit iz dodane vrijednosti je otprilike tri puta veća od izravnih troškova promocija izvoza.[4] Ako je jedna od bitnih uloga HGK promocija izvoza, onda se očekuje da će u Hrvatskoj izvoz biti komparativno viši i brže rasti od zemalja članica gdje je članstvo dobrovoljno.
Iako hrvatski izvoz raste kroz godine, što je vidljivo iz Slike 1., krivulja rasta se značajnije penje tek nakon 2014. godine te je veća vjerojatnost da je to posljedica ulaska Hrvatske u EU, sa svim popratnim blagodatima članstva tj. otvaranja tržišta i izjednačavanja trgovinskih odnosa, nego značajnim skokom rada HGK u promociji izvoza.
Slika 1.
Izvor: Eurostat, 2021.
No, kad se izvoz Hrvatske sagleda u kontekstu drugih post komunističkih zemalja članica, Slika 2. upućuje kako Hrvatska ima ne samo općenito komparativno nisku vrijednost izvoza već i da je njen rast bitno sporiji od drugih zemalja (samo Latvija i Estonija imaju nižu stopu rasta izvoza).
Slika 2.
Izvor: Eurostat, 2021.
Prema populaciji značajno manja Slovenija (2.08 mil.) i slična Slovačka (5.45 mil) imaju svaka daleko višu vrijednost izvoza gdje Slovenija ostvaruje 40.525 milijuna Eura a Slovačka čak 86.766 milijuna Eura izvoza. Stoga, vrijednost izvoza po osobi Hrvatske je znatno niža (6.928) od izvoza Slovenije (19.485) i Slovačke (15.928).
Nadalje, od 2013. broj zaposlenika HGK i njihov trošak raste i pada prema prihodima iz članarina iako učinak njihovog rada nije jasno mjerljiv. Vidljivo je da HGK ne bi mogla održati sadašnju veličinu ljudskih resursa bez obavezne članarine koja čini više od 2/3 svih prihoda (Slika 3). Kad se uzme u obzir ranije navedeni problem nepostojanja poticaja za kvalitetno pružanje usluga svojim članovima kao posljedica obavezne članarine moguće je zaključiti, kako je to sada i u javnom diskursu, da obavezna članarina u HGK služi primarno kao instrument zapošljavanja, a ne kao usluga članovima.
Slika 3.
Izvor: Registar neprofitnih organizacija, Ministarstvo Financija, 2021.
Treći argument je vezan za legitimitet HGK u predstavljanju interesa gospodarstvenika načinom na koji su oni ustrojeni tj. odabrani. Zakonom o Hrvatskoj gospodarskoj komori iz 1991. HGK je proglašena tijelom s javnim ovlastima te joj je istim zakonom zagarantirana održivost financiranja putem obavezne članarine. Iako se pri uvođenju obaveze to moglo tumačiti kao zaštita prava vlasnika kapitala da imaju svoj udio u pregovorima institucionalizirane prakse socijalnog dijaloga, u kontekstu tranzicije, kad je poduzetništvo bilo u povojima dok su sindikati već bili na stabilnim nogama, danas taj argument obaveznog udruživanja nikako ne stoji. Kako je HGK nastala zakonskom odlukom, njeno daljnje djelovanje i postojanje (te financiranje) isto tako može biti promijenjeno i povučeno. Samim time ona nije neovisno tijelo koje predstavlja interese gospodarstvenika već, kako svaka institucija koja je djelomično vođena ciljem opstanka, njeno djelovanje je uvjetovano priklanjanju odlukama i stavovima vlasti odnosno onih o kojima ovisi. Dakle, pravni status komora, odnosno da li je članstvo obvezno ili neobvezno, ima jasne implikacije po pitanju zastupljenosti i legitimiteta komora: komore koje podliježu tržišnom mehanizmu i koje podliježu slobodnom udruživanju moraju dokazati svoju legitimnost. S druge strane, obvezni i legalni sustavi članstva nisu reprezentativni u smislu legitimiteta komora.[5] U sadašnjem obliku je HGK produljena ruka Vlade što postaje jasno u pomanjkanju njihovih kritičkih argumenata prema vladinim mjerama podrške poduzetnika za vrijeme tzv. koronakrize na koje su se istovremeno glasno izjasnile druge udruge.
Naime, već je 1993. osnovana Hrvatska udruga poslodavaca kao alternativna dobrovoljna udruga koja predstavlja interese privatnog sektora do danas. Sama formacija alternativne volonterske udruge govori da HGK, iako formalno zadužena za zastupanje interesa gospodarstvenika, to optimalno i ne čini. Problem s kojim se većina dobrovoljnih udruženja bilo kakve vrste suočavaju, pa tako i u gospodarstvu, je da imaju problem kolektivnog djelovanja, odnosno problem švercera („free rider problem“) gdje se većina oslanja na djelovanje uže skupine aktivnih članova. HUP je prepoznata kao udruga koja bitno predstavlja gospodarstvo u Hrvatskoj te je uspjela zadovoljiti kriterije djelovanja koji su joj omogućili da uđe u Hrvatsko gospodarsko socijalno vijeće. Međutim, bitno je napomenuti da je udruga Glas poduzetnika nastala kao izraz velikog nezadovoljstva značajnog broja mikro, malih i srednjih poduzetnika jer ne osjećaju da ih HGK (ili HUP koji je isto dugo na sceni (ali on nije problematičan jer članstvo nije obvezno) dovoljno dobro zastupa. Trenutačno je to najbrojnija i najveća dobrovoljna udruga poduzetnika u Hrvatskoj te svojim djelovanjem želi ući u GSV, dijelom jer smatraju da ih HUP ne predstavlja.[6]
Sve je izglednije da će HGK biti primorana reformirati svoju organizaciju i djelovanje te će promjena u strukturi poduzetništva u Hrvatskoj možda biti i jedan poticajni faktor. Naime, kroz napredak poslovanja i tehnologije mnoge tvrtke, a posebice one u IT industriji, su uspjele svojim izvrsnim poslovanjem postati međunarodno konkurente i time dobili svoje mjesto za pregovaračkim stolom te zbog svog ekonomske težine imaju mogućnost seljenja većine svog poslovanja izvan granica Republike Hrvatske. S obzirom na njihovu poslovnu fleksibilnost i konkurentnost, one su u mogućnosti djelovati na to da se zastarjeli institucionalni okvir koji ih ne zastupa uskoro i promjeni.
Izv. Prof. Dr. Sc. Dagmar Radin
[1] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/foto-uhicen-nadan-vidosevic-policija-iz-hgk-odnijela-slike-i-racunala-a-zatim-ga-odvela-u-pritvor-919526; https://www.poslovni.hr/hrvatska/novi-predsjednik-mora-biti-iz-privrede-256649
[2] Duvanova, D. (2013). Building Business in Post-Communist Russia, Eastern Europe, and Eurasia: Collective Goods, Selective Incentives, and Predatory States. Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9781139343237
[3] Demokratski ili socijalni korporatizam podrazumijeva socijalno partnerstvo kapitala, radnika i države u donošenju optimalnih ekonomskih odluka kroz procese kolektivnog pregovaranja između predstavnika vlasnika kapitala, radnika i države na nacionalnoj razini.
[4] Munch, J., & Schaur, G. (2018). The effect of export promotion on firm-level performance. American Economic Journal: Economic Policy, 10(1), 357-87.
[5] Fallon G, Brown RB (1999) Public law status Chambers of Commerce: does Britain need them. Journal of Small Business and Enterprise Development 6(3): 287-298; Fallon G, Brown RB (2000) Does Britain need public law status Chambers of Commerce. European Business Review 12(1): 19-27.
[6] https://faktograf.hr/2020/04/07/glas-poduzetnika-jurisa-na-hup-ovu-poziciju-jedine-udruge-poslodavaca-u-socijalnom-dijalogu/