Doc.dr.sc. Kristijan Kotarski
Hrvatsko gospodarenje otpadom kao neuralgična točka u ostvarenju ciljeva konkurentnosti i održivog razvoja
Najblaže rečeno, Hrvatskoj gospodarenje otpadom definitivno nije jača strana. Nakon Malte, Grčke, Rumunjske, Cipra i Bugarske, Hrvatska je šesta najlošije pozicionirana članica EU ako uzmemo u obzir postotak otpada koji završava na odlagalištima, u odnosu na ukupno proizveden otpad (Slika 1). U isto vrijeme, samo Portugal, Grčka, Cipar, Rumunjska i Malta recikliraju/kompostiraju manji postotak svojeg otpada (Slika 2), stanje je još gore ako uzmemo u obzir postotak otpada koji se spaljuje u svrhu energetske oporabe u odnosu na najgoru moguću opciju, odlaganje otpada na odlagališta (Slika 3). U tom pogledu Hrvatska je zajedno s Maltom na samom začelju EU. Osim toga, problem bi mogao biti još nešto veći u nadolazećim godinama ovisno o daljnjem ekonomskom razvoju koji uvelike počiva na turizmu kao djelatnosti koja generira povećane količine otpada.[1] Naime, u periodu od 2010. – 2019. godine Hrvatska je povećala proizvodnju otpada po glavi stanovnika za 17,41% te je time ostvarila šesti najveći porast u promatranom vremenskom razdoblju (Slika 4). Stoga se nameće zaključak prema kojemu oportunitetni trošak neiskorištenih resursa i umanjena kvaliteta života uslijed povećanog gomilanja odloženog otpada nije jedina loša stvar koja se može dogoditi Hrvatskoj u narednom razdoblju. Europska unija već godinama primjenjuje financijske penale na države članice koje zaostaju u ispunjavanju ciljeva Okvirne direktive o otpadu, kao i nizu srodnih direktiva.[2] Nažalost, to bi uskoro moglo rezultirati povećanim troškovima za hrvatske porezne obveznike koji će neovisno o vlastitoj ulozi u gospodarenju otpadom morati snositi iste. Prema podacima interaktivnog alata InfringEye kojega je izradila Europska mreža za data novinarstvo (European Data Journalism Network), Hrvatska je krajem 2020. godina protiv sebe imala devet otvorenih postupaka povrede koje je pokrenula Europska komisija zbog kasnog ili nepotpunog obavješćivanja o mjerama prenošenja direktiva EU u nacionalno zakonodavstvo i/ili kršenja uredbi EU u području zaštite okoliša.
Izvor: Eurostat
Izvor: Eurostat
Izvor: Eurostat
Izvor: Eurostat
U području gospodarenja otpadom dokument Europske komisije pod nazivom The Environmental Implementation Review 2019 ističe nekoliko temeljnih uzroka dosadašnjeg zaostajanja Hrvatske po pitanju ostvaranje ciljeva EU usmjerenih na upravljanje otpadom i u recentnije vrijeme ostvarenje ciljeva kružne ekonomije. To su redom:
- Suboptimalno planiranje upravljanja otpadom
- Izostanak adekvatnih poticaja za upravljanje otpadom sukladno hijerarhiji upravljanja otpadom (prevencija, recikliranje, energetska oporaba, odlaganje)
- Nezadovoljavajući sustav razvrstavanja i sakupljanja otpada (‘od vrata do vrata’)
- Izostanak jasne raspodjele nadležnosti i zadataka (problem horizontalne koordinacije)
- Izostanak koordinacije između različitih administrativnih razina (problem vertikalne koordinacije)
- Nezadovoljavajući kapacitet provedbe (izostanak principa ‘mrkve i batine’ za građane i jedinice lokalne i regionalne samouprave)
Osim toga, prethodno spomenutim uzrocima svakako valjda pridodati dva nova:
- Nepostojanje poreza na odlaganje otpada
- Nepostojanje kontinuiteta u politici gospodarenja otpada koja ovisi o fluktuaciji ministara zaštite okoliša i njihovih često potpuno različitih vizija gospodarenja otpadom
Hrvatska je uz Njemačku, Maltu i Cipar jedina članica EU koja još uvijek nema porez na odlagališta otpada koji se diljem Unije kreće u rasponu od 5-100 eura po toni smeća. Za usporedbu, u nama susjednoj Sloveniji i Mađarskoj takav porez iznosi 11, odnosno 19,35 eura po toni smeća, dok se austrijski sustav temelji na porezu od čak 87 eura po toni smeća. Upravo bi uvođenje takvog oblika poreza koji je više puta do sada najavljivan, a kontinuirano odgađan zbog političkog oportunizma i pritiska raznih interesnih skupina zadovoljnih statusom quo, mogao kvalitetno adresirati problem negativnih eksternalija. Osim toga, takvim pristupom potaknulo bi se učinkovitije korištenje resursa i kreiralo okvir za razvoj novih poduzeća u domeni gospodarenja otpadom i poticanje eko-inovacija, te poboljšalo ukupnu strukturu poticaja za recikliranje i energetsku oporabu kod krajnjih korisnika. Ovaj porez više bi teretio
jedinice lokalne i regionalne samouprave koje zaostaju u pogledu gospodarenja otpadom. Skalabilni porez na odlagališta kretao bi se u rasponu od 5 eura po toni smeća (najniži iznos u EU kojega ima Litva) do 11 eura (iznos poreza po toni smeća u Sloveniji). Dakle, umjesto jedne jedinstvene stope, raspon bi podrazumijevao slovački pristup koji stimulira jedinice lokalne samouprave prema postotku odvojenog otpada, pa bi jedinice lokalne samouprave koje odvajaju više od 60% otpada plaćale najmanji iznos od 5 eura po toni smeća koje završava na odlagalištu. Dodatan zamašnjak koji bi potaknuo razvoj industrije recikliranja i učvrstio ekonomsku isplativost izgradnje spalionice za otpad kojega nije moguće reciklirati, svakako je postupna zabrana odlagališta otpada kao što je to bio slučaj u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, uz vrlo strogo i precizno definirana izuzeća. Ovo bi se moglo učiniti prema dinamici koja je čak brža od dinamike predviđene Direktivom EU o odlagalištima otpada te čije izmjene i dopune iz 2018. godine predviđaju ograničavanje udjela odloženog komunalnog otpada na svega 10 % do 2030. godine. Kako stoji Hrvatska u ostvarenju tog cilja? Nažalost loše, s obzirom da je 2019. godine čak 59,3% otpada završavalo na odlagalištima. U isto vrijeme, prema Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017. – 2022. predviđena je maksimalna količina odlaganja biorazgradivog komunalnog otpada na odlagalištima, a koja ne bi smjela premašivati 50% mase otpada iz 1997. godine. Do kraja 2020. godine to je trebalo iznositi maksimalno 35% mase iz 1997. godine.
Iz svega navedenoga više je nego jasno kako Republika Hrvatska značajno kaska u ostvarenju vlastitih ciljeva gospodarenja otpadom, a time dodatno gubi priključak za drugim članicama EU u ostvarenju službenog cilja Unije da do 2030. stopa recikliranja i ponovne upotrebe iznosi 65%. Spaljivanje smeća zapravo je condio sine qua non za upravljanje s preostalih 35% otpada koje ne bi bilo moguće tretirati sukladno hijerarhiji gospodarenja otpadom EU. Spaljivanje dotičnog otpada generiralo bi pepeo s rešetke ložišta, koji bi se sukladno propisima deponirao na odlagalištima. Dakle, nusprodukt izgaranja bio bi ekvivalentan 7% ukupno proizvedenog otpada, čime bi se ostvario cilj Direktive EU o odlagalištima otpada koji dozvoljava manje od 10% otpada na odlagalištima do 2030. godine. Osim neostvarivanja zacrtanih ciljeva EU i reputacijske štete po imidž države, inertnost postojećih institucija i politika gospodarenja otpadom rezultirat će dugoročno značajnim zaostajanjem Hrvatske u pogledu sljedećih indikatora konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma: dugoročne orijentacije vlade, responzivnosti vlade na promjene u okruženju, regulative kojom se potiče energetska efikasnost i održivo gospodarenje otpadom, pristupa električnoj energiji i razvoja inovativnih kompanija.
Recikliranje i energetska oporaba otpada kao dva komplementarna postupka u strategiji upravljanja otpadom
U domaćoj javnosti posebno je naglašen stav kojega poprilično glasno propagiraju razne interesne skupine u području zaštite okoliša, a prema kojemu su recikliranje i energetska oporaba otpada uslijed njegovog spaljivanja dva uzajamno isključiva pristupa. Spomenute interesne skupine izražavaju skepsu prema ideji spaljivanja otpada uslijed bojazni da će ono ugroziti recikliranje kao svrsishodniji pristup. No, zaboravljaju kako nije moguće sav otpad zahvatiti recikliranjem, a takvu prosudbu implicite sadrži i Komunikacija Europske komisije prema Europskom parlamentu, Vijeću EU, Odboru regija i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (COM(2017)34). Upravo ona ukazuje na važnu ulogu energetske oporabe u tranziciji gospodarstava EU prema konceptu kružne ekonomije, u skladu s uspostavljenom hijerarhijom upravljanja otpadom EU. Dakle, energetsku oporabu moguće je optimizirati u smjeru ispunjavanja ciljeva zacrtanih u Energetskoj strategiji EU i Pariškom klimatskom sporazumu. Povrh svega, naglaskom na energetski-učinkovitu tehnologiju energetske oporabe povećava se inovacijski potencijal i gospodarski potencijal Unije. Njemačko ministarstvo okoliša također zastupa stav prema kojemu spaljivanje smeća ne predstavlja pravu konkurenciju recikliranju te se radi o pristupima koji se uzajamno podržavaju, tj. ne narušava se struktura poticaja za recikliranje kao postupak koji ima prioritet u razvoju kružne ekonomije. U onim članicama EU u kojima se spaljuje veliki postotak komunalnog otpada, također se mnogo reciklira. Pozitivnu korelaciju i komplementaran odnos između ove dvije varijable pokazuje i Slika 5.[3]
Slika 5
Izvor: Eurostat
Također, kada govorimo o energetskoj oporabi i recikliranju korisno je razmisli o kompromisima koji nastaju kao posljedica rastućih graničnih troškova u sklopu oba postupka upravljanja otpadom. Naime, iznad određenog praga tehnologije zastupljene u oba pristupa dovode do viših jediničnih troškova u gospodarenju otpadom. Već smo istaknuli da je prevencija otpada superiorna opcija u odnosu na recikliranje, recikliranje u odnosu na energetsku oporabu spaljivanjem, a potonja opcija u odnosu na odlaganje otpada. Ukoliko pak nije moguće izbjeći stvaranje otpada, recikliranje je svakako najpoželjnije, no troškovi recikliranja u određenom trenutku počinju značajno rasti i nadmašivati granične koristi koje proizlaze iz daljnjeg razdvajanja i materijalne oporabe otpada. Ovakav efekt nastupa zbog rastućih troškova skupljanja, slabije kvalitete prikupljenih materijala i/ili poskupljenja prerade istih, kao i troškova same preprodaje. Iskustvo i empirijska istraživanja pokazuju da mogućnost ekstrakcije vrijednosti iz otpada obično slabi s povećanjem stope razdvajanja otpada. Uzimajući u obzir simultani porast graničnih troškova odlaganja otpada na smetlištima, optimalna strategija upravljanja otpadom podrazumijeva uravnoženo korištenje recikliranja i energetske oporabe.
Prilikom analize isplativosti projekta spalionice modeli političke ekonomije uzimaju u obzir faktor mobilnosti smeća čija je kvantiteta presudna za postizanje ekonomiju razmjera i same rentabilnosti spalionice. No, osim toga oni naglašavaju i važnost faktora vlasničke strukture spalionice.[4] U ravnotežnom scenariju društveno blagostanje moguće je postići kombinacijom mobilnosti i lokalnim vlasništvom nad spalionicom. Naime, na taj način moguće je osigurati dovoljno sirovine za rentabilnost poslovanja spalionice uz lokalno određenu kvotu spaljivanja koja sprječava pretjerani uvoz smeća i negativan efekt na okoliš prilikom samog transporta i odlaganja nusprodukta izgaranja. U državama u kojima postoji stroža kontrola lokalnih zajednica (direktna ili indirektna) nad poslovanjem spalionica postoji ujedno i veća društvena podrška konceptu spalionice. To je evidentno na primjeru Danske, Austrije i Njemačke u kojima su komunalna poduzeća vlasnici većine spalionica.[5] Nažalost, dosadašnja hrvatska iskustva s pokušajima gradnje spalionica poput planiranih gradnji u zagrebačkom Resniku i zagorskoj općini Konjščina ukazuju na to kako politika prečesto sluša aktivističke udruge koje se najčešće rukovode parcijalnim, a ne interesima općeg dobra. Nažalost, mobilizacija zabrinute i neinformirane javnosti prečesto je do sada istiskivala stručne argumente i holistički pristup rješavanju problema otpada.
Ekonomske i okolišne dividende izgradnje zagrebačke spalionice
Hrvatska je uz Cipar i Luksemburg jedina članica Europske unije koja premda podacima Eurostata nema niti jednu spalionicu smeća na svojem teritoriju. U prethodnim retcima već je objašnjeno da takvo stanje značajno narušava konkurentnost hrvatskog gospodarstva uslijed povećanih troškova života i proizvodnje, te ozbiljnog umanjenjenja kvalitete okoliša zbog pretjeranog odlaganja otpada na odlagališta. Prema zadnje dostupnim podacima Eurostata za 2019. godinu Europska unija u prosjeku je spaljivala 134 kilograma otpada po glavi stanovnika i na taj način generirala značajnu količinu toplinske i električne energije. Zanimljivo, u takvom postupku zbrinjavanja otpada prednjače članice EU/EEA koje su ujedno među najkonkurentnjim i ekološki najosviještenijim državama svijeta: Danska, Finska, Austrija, Norveška, Island, Švicarska i Švedska.
Slika 6
Izvor: Eurostat
U slučaju kada bi Republika Hrvatska spaljivala količinu nereciklabilnog smeća koja se podudara s prosjekom za svih 27 država članica EU, od ukupno 445 kilograma komunalnog otpada koji se stvori na godišnjoj razini po glavi stanovnika unutar hrvatskih granica, time bi napravila ogroman iskorak u generiranju nove vrijednosti i poboljšanju kvalitete života svojih građana. Ova količina predviđena za spaljivanje odgovarala bi otprilike 30% ukupno proizvedenog otpada i bila bi kompatibilna s već navedenim ciljevima EU. Ukoliko samo uzmemo primjer Grada Zagreba i njegovih 800 000 stanovnika dobit ćemo vrlo zanimljiv i informativan izračun. Naime, množenjem 134 kilograma otpada po glavi stanovnika s veličinom populacije Grada Zagreba, dobivamo ukupno 107 200 000 kg (107 200 tona) otpada. Pod pretpostavkom da spaljivanje jedne tone otpada generira energiju ekvivalentnu 250 litara loživog ulja,[6] te da se cijena jedne litre loživog ulja kreće oko 4,60 kuna, ukupna vrijednost topline generirana takvim oblikom zbrinjavanja otpada mogla bi iznositi čak 123,28 milijuna kuna.
Primjera radi, spalionica smeća izgrađenaa 2014. godine u finskom gradu Vantaa (predgrađe Helsinkija) koji broji 200 000 stanovnika, generira ukupno 920 gigawat sati toplinske energije godišnje i 600 gigawat sati električne energije. Spomenuta toplinska i električna energija pokriva 50%, odnosno 30% ukupnih potreba grada. Ovakav pristup znači da građani Vantaae koriste 1/3 manje fosilnih goriva u odnosu na hipotetsku situaciju bez spalionice, te su uspjeli smanjiti emisije CO2 za čak 20%. Važno je napomenuti da je ovakav pristup maksimalno ekološki osviješten jer se otpad spaljuje na temperaturi od gotovo 1000 °C što omogućava eliminaciju većine toksičnih komponenti. Dakle, spaljivanje nereciklabilnog otpada, u odnosu na odlaganje, jamči kogeneraciju energije i smanjivanje emisije ugljičnog dioksida, kao neizostavnih komponenti u prelasku na niskougljičnu i klimatski neutralnu ekonomiju.
Međutim, dobivena energije nije jedina korist koja proizlazi iz gradnje spalionice. Ukoliko uzmemo kao polaznu pretpostavku smanjenje emisija CO2 od 20% onda je moguće izvesti sljedeći izračun prema kojemu se izgradnjom spalionice postiže neto monetarni efekt od 173,12 milijuna kuna godišnje, naravno uz pretpostavku funkcionirajućeg tržišta emisija CO2 na razini EU, a time se dodatno jača konkurentnosti domaće građevinarske industrije s obzirom da su domaće cementare nekonkurentne u odnosu na razvijenu konkurenciju zbog niskog postotka korištene energije iz kogeneracije. Do takvog izračuna dolazimo ukoliko uzmemo zadnje dostupni podatak Svjetske banke iz 2016. godine o emisiji CO2 u tonama po glavi prosječnog stanovnika Hrvatske od 4,19 tona, pomnožimo dotični broj s 800 000 stanovnika Zagreba, te dobiveni iznos umanjimo za 20%. Naravno, uz mogućnost zarade od prodaje prava na emisiju od jedne tone CO2 prema tržišnoj cijeni od 41 američkog dolara na 8. ožujka,[7] stanovnici Zagreba i njegove okolice uživali bi i u daleko većoj kvaliteti zraka, sa svim dodatnim ekonomskim i ne-ekonomskim koristima koje iz toga proizlaze. Istraživanja pokazuju da spalionice u odnosu na opciju odlaganja otpada smanjuju emisiju CO2 po toni odloženog otpada za 1-1,5 tona.[8] Osim toga, svođenje uloge odlagališta u gospodarenju otpada na najmanju moguću mjeru sprječava nastanak još opasnijeg stakleničkog plina, metana.
Vezano uz troškove izgradnje spalionice, izračuni estonske konzultantske tvrtke Waste to Energy International (WTEI) specijalizirane za energetske i okolišne investicijske projekte, ukazuju kako bi gradnja spalionice zagrebačkog kapaciteta od 107 200 tona iznosila 88,1 milijuna američkih dolara (oko 560 milijuna kuna), a financiranje za izgradnju spalionice moguće je osigurati iz fondova EU.[9] Naime, politički dogovor koji je ostvaren u prosincu 2020. između Europskog parlamenta i Vijeća EU o korištenju Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, podcrtao je naglasak na koncept kružne ekonomije i EU hijerarhiju upravljanja otpadom. Ovim potezom limitiraju se investicije u kapacitete za tretiranje rezidualnog otpada kao što je spaljivanje smeća, izuzev energetske oporabe materijala. U odnosu na njemačko i belgijsko iskustvo spaljivanja velikih količina smeća bez energetske oporabe od prije svega jednog desetljeća, danas je i u tim država vidljiv rapidan zaokret prema energetskoj oporabi, pa njihova strategija ide u smjeru u kojem su puno prije krenule Austrija i Danska. Dakle, gore odluka EP/VEU ne isključuje mogućnost financiranja izgradnje spalionice iz sredstava kohezijske politike, a koja treba poduprijeti teritorijalnu suradnju, ekonomski rast i socijalnu koheziju unutar Unije.
U odnosu na niz manje
važnih infrastrukturnih projekata čiju smo namjeru financiranja mogli do sada
isčitati iz ono malo informacija puštenih u javnost vezano uz Nacionalni plan
oporavka i otpornosti i prioritete u Višegodišnjoj financijskoj perspektivi
2021. – 2027., ovo je daleko važniji projekt s ogromnim ekonomskim i društvenim
povratom na uložena sredstva. Promatrajući razvoj događaja iz perspektive
konkurentnosti hrvatskog gospodarstva u kontekstu Europskog zelenog plana te
imperativa koje on stavlja na važnost transformacije dosadašnjih ekonomskih i
ekoloških procesa, nadajmo se da će hrvatski kreatori javnih politika i građani
uvidjeti pogodnosti od upravljanja nereciklabilnim otpadom spaljivanjem,
naravno uz prateću energetsku oporabu. Upravo se u ovome krije jedno od
konstruktivnih rješenja za jačanje konkurentnosti i ostvarivanje ciljeva
održivog razvoja u Republici Hrvatskoj.
[1] Prema Izvješću o komunalnom otpadu za 2018. godinu kojega je sastavilo nekadašnje Ministarstvo gospodarstva i zaštite okoliša prije preimenovanja u Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, uvjerljivo najveću proizvodnju otpada po glavi stanovnika imale su županije u Jadranskoj Hrvatskoj u kojima je koncentrirana ogromna većina turističkih aktivnosti.
[2] Dobar primjer koji pokazuju učinkovitost Suda EU u primjeni prava EU u području zaštite okoliša i zbrinjavanja otpada predstavlja slučaj iz 2015. godine. Na prijedlog Europske komisije Sud je presudio protiv Italije zbog ignoriranja izvršenja obaveza sukladno pravu EU. U slučaju C-653/13 ‘Komisija protiv Italije’, koji se odnosio na zbrinjavanje otpada u Kampaniji, Italiji je određena jednokratna kaznu u iznosu od 20 milijuna eura i kazna od 120 000 eura po danu neizvršenja presude.
[3] Iz slike je vidljivo kako na razini EU postoje određene članice EU koje bi dugoročno trebale poraditi na smanjenju kapaciteta spalionica poput Danske i Švedske, dok u isto vrijeme države poput Hrvatske, Grčke, Rumunjske i Bugarske tek trebaju izgraditi i/ili povećati kapacitete postojećih spalionica kako bi uspjele ostvariti ciljeve Okvirne direktive o otpadu i Direktive EU o odlagalištima otpada.
[4] Levaggi, L., Marchiori, C., Levaggi, R. i Trecroci, C. (2019) Energy Recovery and Waste: Is There a Trade-Off?, SSRN, https://ssrn.com/abstract=3409970
[5] Za detaljniju razradu teme potrebno je konzultirati članak: Levaggi, L., Levaggi, R., Marchiori, C. i Trecroci, C. (2020) Waste-to-Energy in the EU: The Effects of Plant Ownership,Waste Mobility, and Decentralization on Environmental Outcomes and Welfare, Sustainability, 12, 5743; doi:10.3390/su12145743
[6] Spaljivanjem otpada moguće je generirati enormnu količinu toplinske energije i struje. Prema podacima komunalnog poduzeća AVA Abfallverwertung Augsburg spaljivanje jedne tone smeća stvara toplinsku energiju koja je ekvivalentna izgaranju 250 litara loživog ulja.
[7] Daily EU ETS carbon market price (Euros), https://ember-climate.org/data/carbon-price-viewer/
[8] Milanović, Z. (2020) Spaljivanje – tabu tema pred kojom neki u RH ”stavljaju glavu u pijesak“, TEHNOEKO srpanj 2020, https://www.tehnoeko.com.hr/4400/Spaljivanje-tabu-tema-pred-kojom-neki-u-RH-stavljaju-glavu-u-pijesak?cctest&
[9] Waste to Energy International, https://wteinternational.com/cost-of-incineration-plant/